Liberalno roditeljstvo – problem ili rješenje za djecu

Odrastala sam u obitelji gdje se poticao individualizam iznad zajedništva. Uz to, brat i ja smo, od najmanjih nogu, bili potpuno slobodni odlučivati o svemu što nas se ticalo. Sama sam birala igračke koje sam željela, odjeću, igre. Slobodna sam bila u dolaženju i odlaženju od doma, odlascima na spavanje, nisam imala granice niti na jednom životnom polju. Roditelji čak nisu željeli dresirati psa, jer su smatrali da to vrijeđa njegovo postojanje. 

Nikada nisam izigrala povjerenje roditelja, jer nisam imala tu potrebu. Neovisna sam u svemu. No, oduvijek sam pomalo izgubljena – u nekim periodima života više, u nekima manje. U dvadesetima nisam znala kojem liječniku specijalistu se odlazi za  neki problem, nisam se povezala s većinom šire obitelji jer, svojim izborom, nisam odlazila na obiteljska druženja.  I kada si krenem nabrajati u kojim sve životnim situacijama nisam baš „najjača“, dolazim do zaključka da postavljanje granica djetetu ipak ima svojih prednosti. 

U današnje doba roditelji su toliko uvjereni da su im djeca stalno u opasnosti, da ih niti sekunde ne puštaju bez nadzora. Radi li se o strahu od nasilnika, prometa ili strahu da neće uspjeti u životu, potpuno je nevažno. Iz tog razloga djeci se ne dozvoljava samostalno provođenje vremena jer su ili u opasnosti ili uzaludno troše vrijeme koje su mogli provesti u učenju nečega. No, samostalna igra je sve samo ne gubljenje vremena. Igrom djeca uvježbavaju socijalne odnose, razvijaju emocionalnost i empatiju, uče riješiti probleme.

Ponekad je teško prepoznati granicu između razumne brige za sigurnost djeteta s jedne te pretjerivanja i prezaštićenosti s druge strane. Većina roditelja je u iskušenju kada se susretne s pitanjima poput kada bi trebali pustiti dijete samo u park, samo do škole ili u trgovinu. Te odluke nisu lake, no u zadnje vrijeme s tim neodumicama prelazimo u društvo paranoje. Mediji su zatrpani strašnim pričama o zločinima nad djecom, roditelji nemaju povjerenja u svoje sposobnosti  da djecu pripreme za iskušenja koja su oni sami samostalno prošli u djetinjstvu. Tužan rezultat svega toga je usamljeno odrastanje današnje djece, zatvoreno u svoja četiri zida. 

Kao odgovor na taj problem počelo je jačati liberalno roditeljstvo, tzv. „free-range“ roditeljstvo. U tom pristupu djeca su u središtu svega. Sama odlučuju kada će ići na spavanje, što će i kada jesti. Svrha takvog odgoja su djeca koja znaju donositi odluke za sebe. „Free-range“ roditeljstvo pretpostavlja da ćete maknuti sve sigurnosne barijere iz stana – zaštite za utičnice, ključiće sa ormarića s lijekovima i slično i dopustiti djetetu da samo nauči što je dobro, što nije, na vlastitoj koži. Ukratko, dijete smije sve što poželi. 

Hoće li uklanjanje granica dovesti do kaosa? Vrlo vjerojatno hoće. Kuhinjski pod će biti prekriven posudama, onaj u dnevnoj sobi prekriven knjigama, no ukoliko dijete pomogne i pospremiti nered (ili barem dio nereda) pouka je postignuta. Roditelj se ne osjeća potpuno izvan kontrole, a fokus djeteta je na slobodi koja se uči. 

Ipak, svaka krajnost nosi svoje prednosti i mane. Dječju slobodu je potrebno uskladiti s okruženjem  u kojem žive i sa njihovim trenutnim sposobnostima. Potrebno je djetetu pokazati da se u obiteljskom životu uči prilagoditi jedni drugima. Ako svako dijete radi što želi bez obzira što drugi rade, vrlo vjerojatno da će izgubiti nešto od obiteljskih vrijednosti. Ispostavlja se da je kao u većini stvari u životu, tajna u umjerenosti i ravnoteži.

Kroz igru dijete stvara svoj vlastiti svijet, svijet u kojem ono igra glavnu ulogu i na tren preuzima ulogu odraslog. Na roditeljima je da omoguće djeci bezbrižnu igru koju će nadzirati, ali pritom se ne miješati u nju i ne nametati neke vlastite smjerove igre. Dječju igru potrebno je poticati, a ne sputavati, jer se time sputava i sam razvoj djeteta.